Slušanje i uvažavanje.

S tim sam imala najvećih problema.

Od kad sam počela raditi najviše na tome, odjednom su se ti "problemi" smanjili.

I da, još uvijek mi ide na živce kada slušam nešto što se u potpunosti kosi s mojim uvjerenjima i vrijednostima, ali borim se da odslušam i iskopam u sebi riječi koje će dovesti do "kompromisa" s osobom s kojom pričam. I dalje je u redu što netko misli to što misli, ali u redu je i da ja mislim to što mislim. Ali... Možda ću čuti neku informaciju koja će me navesti da posumnjam u neko svoje uvjerenje, a možda ću kopati dublje da vidim zašto je moje uvjerenje toliko čvrsto.

Sva sam u kopanju. :-D

I u sebi i izvan sebe.

U vrtu sve radim rukama. Kopam rukama. Zato malčiram! Da mi je lakše "kopati" rukama. Jer tako osjetim zemlju. Tako sam joj blizu i vidim što je u njoj. Jer mi to predstavlja mir.

Unutarnji monolog tada postaje jako zanimljiv.

Pokušajte se udubiti cijelim sobom u ono što radite. Barem nekoliko minuta dnevno, uz ogromnu emociju divljenja. Nađite to nešto čemu se divite jer i vi to imate u sebi. Proces je to. Bit ćete smiješni sami sebi u početku. Jer, eto, ludi ste što pričate sami sa sobom.

Ali realno, pričate sami sa sobom skoro :

Imam ovu majicu od svoje osamnaeste godine. Tada sam prvi put otišla u Ameriku, volim reći - kod strine. I dobila ju od moje drage Mateje. :-)

Koju jedva čekam vidjeti. I njenu mamu i tatu koji će, nadam se, bez obzira na sve, moći sjesti u avion i doći ovo ljeto kod nas. Jer ih želim vidjeti. Slušati. Zagrliti. I ugostiti. :-D

Znam svoju strinu. Ona je moja zelena osoba ( o zelenoj osobi čula sam na predavanju Odgoj bez vike, Anite Vadas).

Bila je glasna. I bez dlake na jeziku. Još uvijek je takva. I ja ju obožavam. Zato joj želim kuhati baš sada. Znam da ona jedva čeka jer mi je to otvoreno rekla. :-D

Dvije ribe, u podznaku škorpiona. ;-) Jednostavno smo jako, jako slične.

Bilo je zanimljivo kuhati im svima. Dug period razmaka između putovanja i totalno drugačije poimanje Amerike s osamnaest godina i s dvadeset i koju. ;-) I tu svoju priču obožavam. Vidjela i što sam "trebala" i što sam Željela. Želje su mi se ostvarile tako da sam svaki put u povratku bila "ubačena" u "krivi" avion. :-D

Moja velika želja bila je New York. Prvi povratak iz Amerike i tri dana sama, bez ikog svog. Vidjela New York i danju i noću, upoznala ljude, družila se, prespavala u Hiltonu, dobila novu kartu, ručala s predstavnikom avio kompanije koji me provozao do drugog aerodroma, u New Jersey iz kojeg sam i trebala poletjeti. Onda je nestalo struje u većem dijelu Amerike. Panika i strka, jer to je bilo nakon pada američkih blizanaca. Sve je prošlo ok i ja sam taj dan provela na aerodromu i pitala se hoću li uopće krenuti dalje. Imala sam društvo i vrijeme je zapravo proletjelo. U tom periodu imala sam samo dvije prijateljice i dosta prijatelja. "Amerika u povratku" mi je poslala muško društvo. Razlog?

Imala sam priliku sve te gradove vidjeti opušteno. Jer tako na mene djeluje muško društvo. Sve je zapravo lakše s njima, iako je većina nas uvjeravana u suprotno. Oduvijek sam uvjerenja da je moguće imati i ženske i muške prijatelje. A dobro sam uvjeravana da muško/žensko prijateljstvo NIJE moguće. E pa, ja znam da je. Jer sam ih imala! I jer je s njima zanimljivije i s veoma malo drame. ;-)

Iskreno, vi određujete kako će to prijateljstvo teći. Ako ste iskreni i prema sebi i prema drugoj osobi, direktni i realni, sve se može iskomunicirati. Samo je pitanje želite li to. Možete vi odabrati patiti za nekom osobom koja vam je rekla da želi biti samo prijatelj s vama. Ali to je vaš izbor kao i izbor osobe koja je s vama podijelila svoje emocije koje ste vi odabrali zanemariti, shvatili to kao osobni napad i na kraju, "patili". Vi to birate. Ta druga osoba je samo birala iskrenost. I željela vaše slušanje i uvažavanje. Ali eto...

Došla sam kući živa i zdrava s ogromnim iskustvom da je sve moguće. Čitate o nečemu što se zaista dogodilo. Znači da je mogućnost dana! Svima nama. Ja sam odabrala živjeti taj trenutak punim plućima i zato imam samo lijepa sjećanja i događaje.

Drugi povratak iz Amerike. Zakasnila sam na let zbog čekanja da prođe oluja iznad Buffala. Pitanje tete na šalteru bilo je želite li ostati u Bostonu ili letjeti do Philadelphie? :-D 

Svugdje ću čekati cijeli dan jer let imam tek za 24 sata. Pitam se je li moguće, što se događa, opet... I onda samo puf!

Ostajem u Bostonu, možete li mi dati telefon da javim strini. Jer ja nemam telefon. Nemam ni fotoaparat. Ali imala sam zato fantastično iskustvo u divnom Bostonu koji je točno pogodio moje stanje. Jer to je laganini grad. Za razliku od turbo New Yorka! A ja volim lagano. To je moja priroda.

Ovaj članak vizualizirajte i doživite po svom odabiru. Fotografije se čuvaju u mom sjećanju. I žive su kao da je sve to bilo upravo sada.