Nakon godinu dana intenzivnog rada na sebi, jednostavno prihvaćam da sam se promijenila.

Mnogo toga što mi je bilo bitno u životu sada gledam kroz povećalo i nisam sigurna što mi znači u ovom trenutku.

Nemam osjećaj da sam došla do kraja procesa.

Došla sam do mira što je definitivno novo za mene. Jasnije mi je i zašto se ljudi opiru radu na sebi. Zašto odustanu na pola puta ili kada prvi put padnu. Pad može biti jako bolan i bitno je da imate barem jednu osobu kojoj možete otvoreno reći kroz što prolazite. Poželjno bi bilo kada bi ta osoba imala više svjesnosti od vas. Osobu koja je prošla proces i shvatila ga.

Imamo usađenu neku ideju kako bi to trebalo biti, a ta ideja je velika iluzija. Proces rada na sebi nije pozitivan. Imam osjećaj da zato i bježimo od toga. Osjetimo da smo bolje pa poželimo biti samo dobro. Imati samo emocije viših vibracija. Ali ne ide tako. Proces rada na sebi donosi mrak. Donosi bol. Suze. Kaos. Koliko će trajati ovisi isključivo o osobi kao jedinstvenom biću. Ovisi i o hrabrosti, itekako. 

Ako mislite da ćete nakon njega biti isti, samo pozitivniji - varate se.

Kada zaista pogledate svoj život u jednom trenutku i priznate sebi da teret koji vučete za sobom nije vaš, tek tada počinje pravo suočavanje s istinom. Tada počinje put koji može voditi prema slobodi.

Životne vrijednosti koje sam sam iskopala na programu za žene Anite Vadas bile su i još uvijek jesu - Individualnost, Sloboda i Snaga. Čak i nakon ponovljenog programa, došla sam opet do njih.

Nisam ni sanjala što te vrijednosti zaista predstavljaju.

Individualnost sam osjećala cijeli svoj život, ali pristala sam na kompromis previše puta i tako postala lažna.

Slobodu sanjam oduvijek. Slobodu vidim. Sloboda je trenutak. Sloboda je stapanje sa svim oko sebe. I Sloboda dolazi nakon Individualnosti - prave i autentične. 

Snaga. Ako nešto jesam onda jesam snažna. Samim tim što sam još uvijek tu. Što sam nebrojeno puta pala i ustala se. U zadnjih godinu dana svaki pad donio je iznimnu snagu.

Zato, ako vam je lako na putu do samospoznaje, ako pričate samo o tome kako vam je dobro na tom putu, ne vjerujem vam. Na tom putu je toliko varki i ako ih niste svjesni, zavaravate samog sebe. A uz to i ljude oko sebe.

Riječi.

Ne znam jesmo li svjesni što možemo napraviti s njima.

"Sinoć sam imao jako čudan san", govorio je čovjek svom psihijatru.

"Vidio sam svoju majku, ali kada se okrenula kako bi me pogledala, primijetio sam da ima vaše lice. Kao što možete zamisliti, to me vrlo uznemirilo : odmah sam se probudio i nisam više mogao zaspati. Ležao sam u krevetu i čekao jutro, popio sam kolu i odmah došao ovdje na svoj termin. Mislio sam da mi možete pomoći i objasniti značenje ovog čudnog sna."

Psihijatar je bio tih nekoliko trenutaka prije nego što je odgovorio, "Kola? Vi to nazivate doručkom?"

"Jadan čovjek je došao protumačiti svoj san, zašto se majčino lice pretvorilo u lice psihijatra; ali to za prihijatra nije bio problem. Za njega je problem : "Kola? Vi to nazivate doručkom?"

Samo promatrajte ljude kada razgovaraju i iznenadit ćete se - svugdje dolazi do pogrešnog shvaćanja. Vi govorite jedno, a osoba shvaća sasvim nešto drugo; netko drugi govori jedno, a vi shvaćate nešto sasvim drugo.

Svijet bi bio tiše i mirnije mjesto ako bi ljudi govorili samo 5% onoga što trenutno govore - iako će ti 5% pokriti apsolutno sve bitno. Pokušajte : govorite samo ono što je bitno, kao da pišete brzojav, kao da morate izabrati samo 10 riječi. Taj telegram će biti značajniji od vašeg opširnog pisma. Iznenadit ćete se da ćete u čitavom danu samo nekoliko puta morati progovoriti."

" Zapamtite da ako nešto ne postane vaše autentično iskustvo, to vas neće transformirati." Osho

Pišem vam ovo jer je postalo moje iskustvo. Zatvorila sam usta jer sam shvatila da iz njih izlazi previše gluposti. Možda je u redu kada sami sebe trujete njima, ali zašto to raditi onima oko sebe?

Kada to shvatite, pažljivo ćete birati riječi kojima hranite sebe.

Uživajte u vikendu, a u nedjelju malo prije 21h na nebu nas pozdravlja pun Mjesec. :-)